– Piše: Dubravka Matičić –

Jedan od utemeljivača socijalističkog realizma u ruskoj književnosti, Maksim Gorki, rođen je na današnji dan.

Maksim Gorki rođen je 28. marta 1868. godine u Nižnjem Novgorodu kao Aleksej Maksimovič Peškov. Imao je težak i buran život, sa pet godina ostao je bez oca, a kada je imao 11 majka mu se preudala, pa kompletnu brigu o njemu preuzimaju baka i djeda. Djeda ga je tretirao dosta loše, nije mu dozvoljavao da se školuje i već sa osam godina Aleksej je bio primoran da zarađuje za svoj hljeb. Ubrzo nakon majčine udaje odlučuje da pobjegne od kuće. Jedno vrijeme provodi u inostranstvu, a u 19. godini pokušava samoubistvo. Bio je protiv carizma i branio je interese siromašnih. Pisao je proglase protiv policije, vojske i cara zbog kojih je bio u zatvoru. Oslobođen je zbog protesta intelektualaca mnogih zemalja.

On je legendarni ruski pisac – osnivač socijalističkog realizma, ali i politički aktivista. U književnosti se pojavio pod romantičnim pseudonimom Jegudila Hlamida. U svojim prvim pripovjetkama opisivao je život siromašnih otkrivajući teškoće, poniženja i brutalnost s kojima su se svakodnevno susrijetali. Smatrao je da književnost reprodukuje stvarnost i vizionarski dočarava budućnost, uvijek u težnji ka boljem. Njegova najpoznatija djela su: Mati, Djetinjstvo, Ispovijest, Na dnu, Među ljudima i druga.

Učestvovao je u duhovnoj obnovi zemlje pa se smatra jednom od najzačajnijih ličnosti kulturnog života u postoktobarskoj Rusiji. Možda je upravo zato i rekao: “Nаjljepši je užitаk i nаjvećа rаdost životа osjećаti dа si ljudimа potrebаn i drаg”.

Pozorišni uspjeh

Čuvena drama Maksima Gorkog “Na dnu” (napisana 1902.), doživjela je veliki uspjeh na pozorišnim daskama MHAT-a, a postala je i pravi pozorišni hit u Evropi, posebno u Berlinu, gdje joj je tada slavni pozorišni režiser i izraziti ljevičar Max Reinhardt udahnuo svojim genijem sasvim nove oblike. Gorki je ostvario uspjeh kakav više nikada niko u Berlinskom pozorištu nije ostvario. U isto vrijeme, Gorki se po drugi put oženio, s tada slavnom glumicom M. Andrejevnom, osnovao je vlastitu izdavačku kuću i činilo se da se polako i građanski etablira. Tih je godina upoznao Lenjina i od tada, pa sve do njegove smrti (1924.) imali su bliske odnose, ali ne bez trzavica; znali su se žestoko sukobiti, na jedno vrijeme čak i razići, ali obostrana fascinacija je bila velika i očigledna. U saradnji s Lenjinom osnovao je legalne boljševičke novine “Novaja žiznj” (1905.), kada je izbila revolucija u Petrogradu, pridružio se ustanicima, a u decembru iste godine bio je jedan od vodećih protagonista pobune u Moskvi. Nakon toga je bio uhvaćen i zatvoren u zloglasnu Petropavlovsku tvrđavu, ali nakon brojnih intervencija svjetski uglednih intelektualaca (Benedetto Croce, Anatole France, Auguste Rodin, Giacomo Puccini, Gerhart Hauptmann itd.) vlasti su ga pustile na slobodu, nakon čega bježi u inostranstvo.

Živio je u Berlinu, Parizu, zatim je otišao u SAD, gdje je i nastao njegov čuveni roman “Mati”. Od 1906. do 1913. boravio je u Italiji na ostrvu Capri (zbog zdravstvenih razloga, tj. posljedica teškog života), gdje se intenzivno družio s brojnim uglednim ruskim intelektualcima-emigrantima. Pod utjecajem jednog od njih (A. Bogdanov) napisao je djelo “Ispovijest”, koje je smatrao vrhunskim ostvarenjem, ali ga kritika nije prepoznala kako je on to želio. Preko Bogdanova, došao je u vezu s budućim komesarom boljševičke vlade za kulturu, Anatolijem Lunačarskim, s kojim ga je vezalo iskreno prijateljstvo i koji je znao posredovati u sukobima između Gorkog i Lenjina. Međutim, znao je samom Lunačarskom prigovoriti kako nije dobro to što se boljševička stranka pretvara u novu crkvu, a marksizam u novu religiju.

Kada je 1913. car objavio opštu amnestiju Rusiji, Gorki se vratio u domovinu gdje je izdao svoj čuveni “Prvi zbornik proleterskih pisaca”, a započeo je i rad na autobiografiji: prvi tom “Djetinjstvo” nastao je 1913/14., drugi “Među ljudima” 1915/16., a završni dio te impresivne trilologije, “Moji univerziteti” dovršio je 1922. Uoči i neposredno nakon Oktobarske revolucije 1917., iako blizak boljševicima (zapravo i njihov član) napisao je niz članaka u kojima je upozoravao kako ne treba srljati bez pripreme u osvajanje vlasti, a nakon osvajanja vlasti upozoravao je na brojne deformacije novog režima. Svi ti članci kasnije su bili objavljeni u knjizi naslovljenoj “Neugodne misli” koja je dugo vremena bila na indeksu zabranjenih knjiga u SSSR-u. U njoj je između ostalog (na)pisao: “Čekao sam revoluciju, a došlo je nasilje, čekao sam proleterijat, a dobili smo horde i rulju… dobili smo revolucionare koji nijesu željeli promijeniti svijet već se samo dočepati vlasti, moći, privilegija i položaja, “osvojiti” bogatstvo koje im je postalo novi idol.” Ali bez obaziranja na oštre kritike, Gorki se s elanom uključio u “popravljanje” novog poretka; za proleterske književnike – beskućnike osnovao je u Petrogradu “Dom umjetnosti” (osigurao im je smještaj i menzu) koji se ubrzo pretvorio u oazu slobodne i kritičke misli, naravno prije svega usmjerene protiv pojedinih političkih poteza novog režima. Zinovjev i Kamenjev, koji Gorkog inače nijesu mogli smisliti, nastojali su svim sredstvima, vršeći pritisak na Lenjina, izvojevati zatvaranje pomenutog doma u čemu su 1922. konačno i uspjeli. Kamenjev je tom prilikom rekao: “Gorki bi mi već odavno sjedio u zatvoru da nema Lenjina”.