– Piše: Krsto Giljen –

Imao sam priliku da porazgovaram i proćaskam o mnogo čemu sa jednim mladim pjesnikom crnogorskog porijekla čija svestranost i poezija od njega čine pravi biser u svijetu modernog pjesništva. U pitanju je Nemanja Dragaš, porijeklom iz Pljevalja, jedan od najznačajnih i najnagrađivanijih pjesnika regiona koji je 2012. godine postao najmlađi član Udruženja književnika Srbije. Diplomirao je produkciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Šta je Nemanja imao da kažem o svojoj, a i o poeziji svojih savremenika te samoj sponi između filma i poezije, čitajte u nastavku teksta.

Kada se u tebi probudila ljubav prema pisanoj riječi?

– Mislim da sam prvo zavoleo načine na koje se stvari odvijaju u prirodi, među ljudima, u tišini, razgovorima. Reči su moj način razumevanja takve ljubavi. Ne bilo kakve, nasumične reči, već poezija. Odnos prema delovima i celinama kojima pripadam.

Šta za tebe predstavlja poezija? Da li je to neka vrsta puta ka ličnom oslobođenju ili bilježenje čulnih i vizuelnih doživljaja?

– Pisanje je terapija. Pišem kao što tražim izlaz iz slepe ulice, pokušavam da otvorim prozor bez ručke, postavljam ljude i sebe u krajolike i borim se za vazduh. To nije prostor sreće, to je način postojanja, plaćanje cene lepotom tereta i težinom onoga što nosimo.

Ono što je kod tebe osobeno jeste ta mogućnost i sposobnost melodičnog premećanja pisane riječi u živu. Koliko je sposobnost tečnog recitovanja i presipanja riječi važna za jednog modernog pjesnika, i kakve to izazove sa sobom donosi?

– To je stvar intime i glasnosti, potrebe da se dodatnom dimenzijom svet pesnika obrati onom svetu koji svi delimo. Potreba za deljenjem. Potreba sa prožimanjem. Potreba da se oslobodimo viška i izgovorimo slobodu. Naše društvo spektakla je izazov, sve učestvuje u borbi za važnost. Za mene, poezija je takva važnost koja nadilazi reči. Koja jeste disanje. Koja jeste punoća pluća.

Po struci si filmski producent. Šta za tebe predstavlja film kao medijum i u kojoj se mjeri filmski i pjesnički imaginarijumi podudaraju? Koga bi izdvojio iz svijeta filma?

– O poeziji često mislim kroz kadrove. Akutne i hronične prizore iz brzih vozova, u kojima smo svakodnevno. Sinkretička snaga umetnosti je lekovita lična i društvena moć. Pesnici su filmadžije, filmadžije su pesnici. Gledamo, vidimo i pozivamo na pogled. Ni jedan ni drugi ne mogu da pobegnu od sebe, ali zato često padaju jedan drugom u zagrljaj. Taj zagrljaj je ključna reč u igri imaginarijuma. Filmski autori koje naročito volim su: Almodovar, Žene, Sorentino, Tarkovski, Pavlikovski, Beson, Vilnev…

Šta misliš o domaćoj modernoj pjesničkoj sceni? I koja bi značajna imena izdvojio kao valjana i tebi bliska?

– Nikad raskošnija, nikad glasnija. Sjajne su nove pesničke generacije. Toliko je imena koje treba pomenuti: Slađana Bušić, Mirjana Narandžić, Marko Kragović. Šimon Cubota, Spasoje Joksimović, Anđela Pendić, Aleksandra Batinič, Snežana Nikolić, Dalibor Tomasović, Petar Rakočevič i brojni, brojni drugi.

Da li smatraš da pjesništvo danas unosi jedno raskidanje sa konvencionalnošću i rušenje svih temelja? Da li u tome leži potreba pjesnika da krene u oslobođenje i dozvoli isključivo emociji da ga vodi?

– Elem, mislim da u modernom pesništvu ima pesnika raznih provenijencija. Smatram da bez obzira na to da li su studiozni po pitanju književnosti ili ne, svi moraju posedovati osećaj prave mere. Poezija više od svih umetnosti zahteva dovoljnost, snagu, neopterećenost, damar u tkanju, poznavanje i prepoznavanje trenutaka.

U jednom intervjuu si naglasio da uzore u pjesništvu nemaš, ali se tvoj senzibilitet u pjesničkom smislu doima kao nešto nesvakidašnje. Sa kim bi se od plejade pjesnika najradije poistovjetio u tom smislu i zašto?

– Uzore zaista nemam. Postoji samo poezija koju volim. Ono što nas pomera, definiše, oporavlja, ponovo izmišlja. Pesme koje nam ostaju u očima, na jeziku, u grudima. Zalepljene. Urezane. Ne bih se poistovećivao, ne zato što smatram svoju poeziju nesvakidašnjom, već zato što smo svi različiti, umorni, prokleti, nasmejani, teški, žedni i gladni na svoj način. Pesnici su mi najdraži prijatelji, uglavnom šetamo i ćutimo, tako postojimo satima.

Kakvi ti prizori zapadaju za oko, da li pre zanemiš pred pticom koja preleće nebom ili pred automobilom i ljudima koji prolamaju cestom? Da li si pjesnik buke ili pjesnik tišine?

– Da budem iskren, ne umem da dam tačan odgovor. To je, da citiram pesnikinju Snežanu Nikolić, “podvojeno disanje svetova”. Mislim da je jedan kritičar bio u pravu kada je rekao da sam “pesnik trenutka”. Bilo bučno ili tiho, u trenutku ima smrti i života. Tako se osećam. Sa svakom pesmom gubim dah i iznova učim disanje. Čudno je. To je valjda istina.

Za kraj, kakav bi poruku poslao mladim ljudima i stvaraocima?

– Dozvolimo sebi ludilo, vanšablonsko postojanje, rizik, greške, padove, uspone, neznanje i učenje. Bitno je da uvijek slušamo sami sebi i damo dozvolu sebi da možemo i da smemo.