#Poezija kroz književne epohe

– Piše: Tamara Gavrić –

Poslednji tekst ovog serijala posvećen je Bodleru. Na samom početku ću odgovoriti na pitanja ko je bio Bodler, kojem književnom pravcu pripada njegovo stvaralaštvo, ali ću govoriti i o nekim zanimljivim detaljima iz njegovog života.

Bodler je rođen u Parizu 1821. godine. Rano je izgubio oca, pa je imao veoma blizak odnos sa svojom majkom. (Voleo sam svoju majku zbog njene elegancije.) Kako je rano izgubio oca, Bodlerova majka se opet udala, pa kako ističu izvori njegov očuh je bio veoma strog prema pastorku. Obrazovao se u Lionu, živio u salonu u kojem je ostajao i za vrijeme praznika. Najteže mu je padala razdvojenost od majke koja je za njega predstavljala dominantnu figuru života, pa je jednom prilikom i rekao: „Zgrozim se kada pomislim na te godine … na tužno detinjstvo, samoću u srcu“. Bodlera su ljudi opisivali kao neodlučnog kroz djetinjstvo, kao dijete koje nije umjelo da sebe usmjeri na nešto što je smatrao bitnim, već da su se njegova interesovanja mijenjala iz dana u dan. I ako je Bodlerov očuh za njega imao samo dobru namjeru, pa je njom i opravdavao svoju strogoću, Bodler nije išao stazama koje mu je on odredio, već se okrenuo književnosti.

Da li uopšte vjeruje u pomisao da bi Bodler mogao biti pravnik ili diplomata?

Sam Bodler u to nije vjerovao, i nije želio tome da se posveti ni najmanje. Njegova majka i očuh su pokušali da ga skrenu sa književnosti na kako oni ističu pravi put, put prava ali Bodler nije odustao. I ako su ga poslali na putovanje u Indiju, uz nadzor bivšeg mornaričkog kapetana, ne bi li promijenio svoje mišljenje, Bodler se sa tog putovanja vratio nakon naučenih stvari koje su njega zanimale. U svakom slučaju, nije promijenio mišljenje što se književnosti tiče, ali je naučio da jaše slona, bio impresioniran morem i jedrenjem, što kasnije i koristi za svoju poeziju. Ironično, zar ne?

Tokom čitavog svog života Bodler nije umio sa novcem i uvijek je bio u dugovima. U svojim dvadesetim godinama, nasleđuje veliko bogatstvo, ali većinu tog bogastva troši u kratkom vremenskom roku, pa je čak uspijeva i da se zaduži.

Što se tiče Bodlerove karijere, tokom čitavog života kako sam pomenula, Bodleru je pažnju održavala književnost. Želio je da ulaže u svoje pjesništvo, ali nije imao uslova za to, jer je bio bez podrške majke i očuha. U period stvaranja pjesaama iz zbirke Cveće zla, Bodler se sastajao sa Balzakom. Svojim pjesmama u tom peridu uspio je da skrene pažnju na sebe, ali su prihodi bili mnogo manji od onog što su bili dugovi, pa Bodler u jednom trenutku odlučuje da izvrši samoubistvo.

Da li je to učinio?

Bio je spreman na to, ali naravno da nije to učinio. Kako se ističe, Bodler je samo sebe okrzao nožem, a nakon toga molio majku da ga posjeti. Međutim, detalj koji je bitan jeste da majka nikada nije došla, vjerovalo se da joj suprug nije dozvolio, pa se Bodler jedno vrijeme osjećao i živio kao beskućnik, potpuno otuđen od svog života. Tokom čitavog života, Bodler ostaje privržen ženi koja mu je podarila život, pa i nakon smrti svog očuha 1857. godine, on se saosjeća sa svojom majkom i govori joj da pripada samo njoj u potpunosti.

Nakon dužeg vremena bolovanja od sifilisa, Bodler umire 1867. godine, a mnoga njegova djela objavljena tek nakon njegove smrti. Njegova majka je ipak, nakon njegovog poslednjeg izdisaja prihvatila činjenicu da je njen sin ipak pripadao književnosti, više nego bilo čemu drugom.

Vidim da moj sin, uprkos svim svojim greškama, ima svoje mesto u književnosti.

Bodlerova književnost pripada pravcu pod nazivom moderna. Ono što taj pravac karakteriše jeste subjektivnost prije svega, što svakako možemo povezati sa Bodlerovim privatnim životom i odnosom sa majkom, pesimizam, duhovno klonuće i sugjestivnost izraza. Da bih Vam bolje približila pomenute karakteristike, izdvojla sam Bodlerovu pjesmu Albatros.

Albatros

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k’o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

Šarl Bodler

Albatros je morska ptica koja opstaje tako što prati brodove i hrani se otpacima koje mornari ili putnici bacaju. I kada duva jak vjetar, albatros uspijeva da leti u susret vjetru. Zašto je baš ovu pticu Bodler opisao? Nije slučajno odabran albatros. Njega je Bodler ugledao prvi put tokom putovanja za Indiju, što sam već na početku pomenula. Ono što je u njemu izazvalo tugu, jeste postupak mornara koji su jednog od albatrosa uhvatili i mučili ga na palubi. Iz bijesa, Bodler se suprotstavio glavnom mučitelju i spasio pticu od nasilnika.

Razumije se da mu je bilo žao ptice, ali zašto je odabrao da cijela pjesma bude posvećena baš njoj?

Bodler je u trenutku kada je gledao taj užasan prizor, sebe poistovjetio sa pticom. Kako su njega maltretirali roditelji, posebno očuh, tako su nju maltretirali mornari. On je osjećao sa njom duševnu srodnost, pa mu nije palo teško da pjesnički razvije motiv ove prelijepe ptice. Slika albatrosa je građena pažljivo, odmjereno i sa ljubavlju.

Da li Vam je blisko poređenje unutrašnjeg stanja životinja sa stanjem čovjeka kroz književnost?

Da li ste ovu pjesmu shvatili kao obraćanje pisca, da će uvijek biti neko ko će nas sputavati za nešto u životu, ali da se moramo boriti do kraja?

Da li Vas je neki detalj iz teksta, što se tiče Bodlerovog života iznenadio?

Ovim pitanjem završavam serijal u nadi da ste uživali u njemu.

SREĆAN SVJETSKI DAN POEZIJE!