Marionetsko pozorište u Burmi
– Piše: Dubravka Matičić –
Povodom Svjetskog dana lutkarstva upoznaćemo vas sa marionetskim pozorištem u Burmi. Na samom početku ovog teksta da se prisjetimo što je mationeta.
Marioneta je drvena, krpena ili porculanska lutka s pokretnim djelovima kojima se upravlja koncem ili žicom. Lutkar stoji iznad marionete i drži je u vazduhu neposredno iznad tla. U zavisnosti od izrade i broja tačaka – broja konaca kojim se upravlja lutkom, pokreti su manje ili više precizni. Veličina marionete je u prosjeku od 30 do 50 cm. Lutkar „govori iz stomaka“, tj. govori umesto lutke pri čemu ne pomijera poluotvorene usne tako da se ne primećuje da čovjek govori.
Tradicija burmanskog marionetskog pozorišta – poznatog ka jokte pue (yokhte pwe) – nastala je krajem XVIII i početkom XIX vijeka. Njegova izvorna funkcija bila je popularizacija priče Đataka. Za vrijeme vladavine kralja Bodavpaje (1782-1819), koji je uspio da pokupi nekoliko lutkarskih trupa. Ne zna se tačno kako je došlo do ove ideje, ali se pretpostavlja da je tajski dvor, koji se tada nalazio u zatočeništvu u Burmi takođe koristio lutke koje su inspirisale Burmance da razviju svoju formu lutkarskog pozorišta. Druga pretpostavka je da su Burmanci već bili upoznati sa marionetskim tradicijama Indije i Kine. Moguće je da je popularnost marionetskog teatra uticao na zakon, koji je zabranjivao glumcima da predstavljaju svete ličnosti iz Đataka priča. Inače Đataka priče su književna djela koja se odnose na prethodna rođenja Bude, u kojima je bio u ljudskim i životinjskim oblicima. U jednoj grani budizma, poznatoj kao Theravada, Đataka priče su u tekstualnim oblicima. Postoji pretpostavka da su Đataka priče najstarija budistička književnost koja datira negdje oko IV vijeka p.n.e. Ove legendarne biografije Budinog prethodnog života sastoje se od 547 pjesama, koje su grubo sastavljene u stihovima.
Nekoliko lutkarskih trupa radilo je pod pokroviteljstvom dvora. Dok su glavni lutkari imali veliko poštovanje, mnogo veće nego obični glumci. Komadi su se pisali specijalno za izvođenje u dvorskom pozorištu, dok su provincijske putujuće trupe razvijale svoje verzije klasičnih drama, što je dovelo do prožimanja dvorskih i popularnih formi.
Marionete koje se animiraju pomoću žice visoke su oko 50 cm. Pokreće im se glava, ruke i noge, a kod najsloženijih lutaka mogu da se pokreću prsti, očni kapci i usta. Tehnički, najsavršeniji tip marionete je onaj koji predstavlja nat sveštenicu. Sredinom XIX vijeka bilo je potrebno i do šezdeset žica za pokretanje ove lutke.
Marionete koje predstavljaju žonglere mogu izvoditi svoje trikove uz pomoć loptica zakačenih na žicu, dok lutke koje predstavljaju plesačice imaju pokretna bedra i grudni koš koji se pomijera u toku plesa.
Predstave su trajale cijelu noć, a često je bilo potrebno i sedam dana da bi se izvela jedna drama. Zanimljiva je i činjenica da su se prije početka svake predstave prinosile ritualne ponude Budi nat duhovima.
A sada, da kažemo nešto i o strukturi samih predstava. U prvom dijelu predstavljeno je rađanje univerzuma, pri čemu stari univerzum nestaje u plamenu, dok se novi rađa kroz exsplozivnu erupciju. Slijedi treći univerzum naseljen nat duhovima. U tom trenutku marioneta nat sveštenice izvodi veoma složen ples, posvećen nat duhovima. Različite životinje pojavljuju se po utvrđenom redosledu, a zatim počinje scena u kojoj demoni pokazuju svoje uspjehe. Marioneta koja predstavlja alhemičara ili maga, jednog od tipičnih likova burmanskog pozorišta, izvodi trikove uz pomoć čarobnog štapića kojeg drži u ruci. Klasični junaci ovog teatra su princ i princeza, koji izvode svoj graciozni ples. Zatim slijede marionete kralja i ministara čija diskusija predstavlja uvod u samu dramu, koja čini drugi dio predstave. Sama radnja ovih predstava preuzeta je iz Đataka priča i Ramajane.
Tradicionalne drame pisane za marionetsko pozorište izvođene su uz pratnju orkestra. Scena najčešće predstavlja hol dvorca sa prestolom i ritualnim suncobranima sa jedne i šumom sa druge strane. Pozadina se sastoji od jednostavne scenske konstrukcije od bambusa, pokrivena zavjesama na kojima su naslikane epizode iz Đataka priča. Lutkari stoje iza zavjese a lutke ispred nje. Najiskusniji lutkari su zaduženi za glavne likove u drami.
Tokom kolonijalnog perioda uništen je veliki dio tradicionalnih pozorišnih formi u Burmi, rezultat toga je što su danas marionetske predstave veoma rijetke. Poslije proglašenja nezavisnosti Burme, pojavili su se pokušaji za modernizaciju marionetskog pozorišta koji se tada često koristio i kao medij za širenje novih političkih ideja.
Marionetsko pozorište je imalo veliki uticaj na burmanski ples, jer pokreti i stilizovani, izvještačeni osmijesi plesača podsjećaju na marionete. U jednom izuzetno popularnom plesu igrač doslovno imitira pokrete lutke.
Nije slučajno što je prvi dan proljeća Svjetski dan lutkarstva, jer lutke svojom pojavom donose radost i neku novu energiju, donose osmijeh na lice baš poput proljeća. Zato, dragi moji srećan dan lutkarstva!