– Piše: Darko Šćepanović –

Čuveni francuski pjesnik Žak Prever je, svojevremeno, zapisao: „Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života“. Povodom Svjetskog dana poezije, portal Pozornica.me je razgovarao sa Aleksandrom Bečanovićem – crnogorskim pjesnikom, prevoditeljem, književnim i filmskim kritičarem. Bečanović je 2002. godine dobio nagradu „Risto Ratković“ za najbolju knjigu poezije u Crnoj Gori, a za roman „Arcueil“ je osvojio nagradu za književnost Evropske unije 2017. godine.

Danas kada obilježavamo Svjetski dan poezije, recite nam šta, zapravo, poezija predstavlja za Vas?

– Svoju posljednju zbirku poezije Preludiji i fuge sam objavio još 2007, tako da možda i nisam baš najpozvanija osoba da odgovorim na ovo samo naizgled jednostavno pitanje sa čisto spisateljskog stanovišta. Kao čitalac, pak, mogu da kažem da poeziju sada čitam možda sporadičnije, u manjem ‘obimu’, ali zbog toga su i ti trenuci intenzivniji nego kada je pitanju recepcija proze i teorije. Držim da u tome ima nešto od važnog estetskog stava: susret sa poezijom i treba da bude privilegija, posebni oblik emocionalnog i značenjskog usredsređivanja, neophodnog fokusiranja koje može biti – dozvolite malo patetike – utočište smisla u vremenu koje kao da sve više izmiče kontroli. Rijetke stvari su najdragocjenije i zato zahtijevaju povećanu pažnju i snažniji interpretativni napor.

Svojevremeno ste bili nosilac nagrade „Risto Ratković“ za najbolju knjigu poezije u Crnoj Gori. Koji su Vaši pjesnički uzori i šta, po Vašem mišljenju, čini istinskog pjesnika?

– Uvijek me je u poeziji najviše interesovala njena forma. Ma kakvo bilo naše iskustvo o svijetu, ono će biti preneseno i ‘prevedeno’ prevashodno po zakonitostima forme i jezika. Zato je velika poezija ona kod koje autentičnost forme uslovljava autentičnost prvobitne emocije, a ne obratno. Na kraju krajeva, poezija može i potpuno da ukine spoljnu referencu, da se sasvim povuče u sebe, a da i dalje nesmetano komunicira sa čitaocem koji uživa u stilizaciji i estetizaciji jezika koji je uvijek svrha za sebe. Za moje shvatanje poezije ključna su bila trojica autora koji su, svaki iz svog vremena i svjetonazorskog okvira, definisali domete pjesničkog jezika: Hölderlin, Rimbaud i Pound.

Kako komentarišete savremenu crnogorsku poeziju? U kakvom se ona stanju danas nalazi?

– S obzirom da su mi literarna i kritičarska interesovanja u već jednom dužem periodu skoncentrisana van poezije, bojim se da je moja opservacija vrlo kratka: ono što sam primijetio jeste da se pojavilo nekoliko vrlo zanimljivih mlađih pjesničkih glasova. Što je vrlo ohrabrujuće, jer kontinuitet je preduslov za kvalitet.

U eri opše digitalizacije, čini se da knjiga gubi primat u odnosu na savremene medije. Koju ulogu imaju knjige u Vašem životu i kakav je Vaš stav o današnjoj čitalačkoj kulturi mladih?

– U posljednjih pedesetak godina smo preživjeli i ‘smrt autora’, ‘smrt subjekta’ i ‘smrt istorije’. Preživjećemo i takozvanu smrt knjige u njenom klasičnom izdanju. Ako ne što drugo, knjiga ‘makar’ može biti par ekselans fetišistički objekt koji vam pruža i vizuelni, i taktilni i tekstualni užitak. Zato, ma kakva nas Apokalipsa zadesila, u obavezi ste da neprestano uvećavate vlastitu biblioteku.

Kada biste bili u prilici da śednete i porazgovarate sa nekim piscem\ spisateljicom iz svjetske književnosti, ko bi to bio? I zašto?

– Moj nedavno izašli roman Paragon svojevrsna je intertekstualna igra sa Henry Jamesom, tačnije sa jednom njegovom ghost pričom. Ukratko, vi i pišete kako bi stupili u kontakt sa onima koji su vam prethodili i koji su vas, u većoj ili manjoj mjeri, odredili kao autora. Pisanje je, na neki način, seansa u kojoj se prizivaju duhovi.

Može li umjetnost promijeniti svijet?

– U današnje vrijeme, umjesto utopijskih nadanja (ili strahovanja, jer ništa nam ne garantuje da bi to bilo na bolje) o umjetnosti koja mijenja svijet, možda bi svrhovitije bilo da smanjimo uticaj koji svijet i politika imaju nad umjetnošću.

Povodom ovog praznika za sve ljubitelje poezije, koju biste poruku poslali čitaocima\ teljkama portala Pozornica.me?

– Nus-proizvod epidemije i lockdowna je da sada više boravimo u intimnom prostoru. To su, zapravo, idealni uslovi za čitanje. Posebno dužih i kompleksnijih knjiga. Iskoristite ovo vrijeme da čitate što više dobre poezije i velikih devetnaestovjekovnih romana.