Fotografija – medij koji govori više jezika
– Piše: Tijana Gačević –
O fotografiji, kao jednoj od najaktuelnijih medija i svim njenim aspektima, za Pozornicu.me donosimo intervju sa našim istaknutim profesionalnim fotografom – Duškom Miljanićem.
Profesionalni fotograf. Pri pomenu ovog zvanja, orjentir među većinom ljudi su vjenčanja. Kako Vi gledate na to, da li kao unižavanje profesije ili kao način da se preživi?
Vjenčanja ne fotografišem – nisu moj „cup of tea“, slengovski rečeno. Konkretnije, snimanje vjenčanja ne unižava svrhu fotografije – fotograf svojim ponašanjem čini degradaciju svoje struke. Kod amaterske fotografije se uglavnom rade stvari iz ljubavi, i tu se gradi pristup u različitim žanrovima, dok je profesionalna fotografija – ona od koje se zarađuje. Dakle, bitan je isključivo pristup fotografiji kao cjelini.
Umjetnička fotografija, slobodna naracija umjetnika ili priča dostupna svima?
Umjetnička fotografija, šta znači ta riječ? Kada sam komercijalni fotograf, u većini slučajeva sam izvođač radova. Tvoj produkt nije ono što si htio, već ono što klijent želi. On je taj koji zadaje nivo. Fotografija je intertekstualni medij koji govori više jezika. Robert Frank, Iv Klajn i njegov bazen, Endi Vorhol, Judž Smith koji ističe više duha, Edvard Venston i Ansel Adams… tu se prepliće više jezika i pravaca, njihovih različih interpretacija koje nose različite epohe. Moje uprošteno značenje umjetničke fotografije, neka bude: Neautistična fotografija, uporište u istoriji i kulturi, dostupna svima. Ne mora biti transparentna, ali neka bude simbolična!
Uticaj karantinskog stila života, poslužio Vam je kao nova nadogradnja inspiracije ili razdor u ustaljenoj rutini istog?
Možda će nekome čudno zvučati, ali karantin sam po sebi nije pao teško, čak i u tom stvaralačkom smislu, sem u početku. Rutina je ostala ista, posvećenost nekim stvarima koje nisu stizale na red zbog nedostatka vremena. Sa jedne strane globalni strah sa post-apokaliptičnim scenama, a sa druge mir i tišina. Kao i novi pravci razmišljanja.
Šta Vam je najviše značilo tokom školovanja za audiovizuelnog umjetnika, a da i danas pamtite i primjenjujete?
Ono što pamtim i redovno govorim mlađim kolegama je sledeće – Studiozan pristup od prvog do zadnjeg kadra. Mora da bude osmišljen, eksponometrijski tačan, sa primjenom zlatnog presjeka… Velika zabluda kod mladih ljudije da će se sve srediti nakon snimanja, međutim, ako niste sve snimili kako treba, teško da vam post-produkcija može mnogo pomoći Ovo ne važi kada fotografiju koristite za umjetnički izražaj.
Fotografija kao neodvojivi sloj pozorišta, Vi ste ostavili trag u ovoj sferi kroz novu karakternu crtu.. koju je crtu zapravo donijelo Vama?
Odavno mi je želja bila da radim u pozorištu, za to je zaslužan i mentor Vojo Radonjić, kog često pominjem. Donijelo je to da budem autor u okviru autorskog tima, a ne dokumentarista. Tokom rada na predstavi, u glavi je uvijek pitanje „Da li je ta predstava zaista takva ili je to moj doživljaj“? Što se tiče ostavljanja traga, to će vrijeme pokazati…
Pri fotografisanju portreta glumaca, sprovodite spontani momenat ili već unaprijed osmišljenu ekspresiju?
Većina fotografija iz pozorišta su prvi dodiri predstave sa javnošću. Pri fotografisanju portreta, želim glumu, ali pravo igranje, pravu razmjenu energije između fotografa i glumca. Osjetim kad igranje nije na nivou, a to se odmah odrazi i na fotografiju. Fotografije iz predstave su spontane, a fotografije koje radimo za potrebe kastinga su izrežirane, čija ekspresija prati frazu – Šta glumac može da ponudi? Godinama je u pripremi novi projekat, a biće možda i dalje u toj fazi, Portreti glumaca nakon predstave, taj momenat igre koji traje i kad se predstava završi.
Tu je priroda kao Vaša omiljena „alatka“ u fotografiji, tu su Vaši uspjesi podređeni brojnim nagradama, stalna postavka „Ribari sa Skadarskog jezera“ u prostorima Evropske komisije… ipak, šta je to što istinski vodi jednog stvaraoca za objektivom?
To bih nekako nazvao, kod sebe, podijeljenom ličnošću, u komercijalnoj fotografiji – tačnost, u autorskim radovima – istina i samo istina koju uvijek prate pitanja šta i kako da dočaram. Priroda tu predstavlja mentalnu higijenu.
Pored fotografije, nagrađivani ste i za dokumentarac, bronzom u Mađarskoj. Imate li u planu da date još jedan pečat u ovom formatu?
Nisam planirao, kako često ističem, plan je da nemamo plan! Taj film je iz duše, iz srca nastao, životna priča gdje je bilo nebitno izvođenje već emocija koja prati film. Dokumentarac se zove „Život po Dejvidu“, o dječaku Dejvidu Sejdoviću koji je svoj rani život proveo u Dječijem domu u Bijeloj, zatim u prikolici, momak koji mi nije postavio pitanje „Možeš li da mi pomogneš“, već da me pita o fotografiji i njenom stvaranju. Sam naš susret je bio filmski, u zgradi MUP-A, kad su mu ispala dokumenta, a okidač za snimanje filma je pored njega kao protagoniste, bio prvi karantin koji nas je zadesio ’12 godine, veliki snijeg. Misli, koje me i dalje prate od susreta sa njim su bile – da se žalimo zbog gluposti, ako je gužva u saobraćaju na semaforu, a on se ne žali na njegove siromašne životne okolnosti, već me pita o fotografiji.
Kakvu biste misao udijelili mladim ljudima koji se odlučuju upustiti u profesionalni poziv fotografije?
Nešto što stalno ponavljam, da budu studiozni, da rade šta žele i vole. Da više vode računa o samoj fotografiji, a ne o osmišljavanju logotipa koji će da ih reprezentuje.