– Piše: Darko Šćepanović –

Portal Pozornica.me je imao priliku da razgovara sa doajenom Crnogorskog narodnog pozorišta, Slobodanom Slobom Marunovićem koji nam je u prijatnoj i prijateljskoj atmosferi otkrio djelić svog „mikrokosmosa“. Umjetnik. Romantik. Boem. Iako o sebi ima skromnije mišljenje, Slobo je dokaz da antičko kavaljerstvo još uvijek postoji i traje.

1. Umjetnici, poput Vas, širom svijeta se suočavaju sa, čini se, nikad većim izazovom u karijerama. Recite nam kako Vi provodite vrijeme dok „daske koje život znače“ čekaju svoju publiku?

– Pozorište je umjetnost koja je posvećena isključivo čovjeku i ono nema smisla ukoliko nije publika prisutna. Mi se trenutno nalazimo u jednoj civilizacijskoj pošasti usljed pandemije virusa Covid – 19 kada su pozorišta zatvorena, a kulturne manifestacije otkazane pa je na taj način nemoguće funkcionisati. Sve ovo već predugo traje, tako da sam za ovih devet mjeseci imao tek dva nastupa, i to u Kotoru gdje sam, pred tamošnjom publikom, izveo scensko-poetski performans „Noć skuplja vijeka“ i na Kosovu, gdje sam u okviru evropskog festivala monodrame „Monoakt“ osvojio Grand pri za monodramu „Potonja ura Njegoševa“. Poražavajuće je za jednog glumca da u godinu dana ima samo dva nastupa i to ne zbog toga što su prihodi prepolovljeni koliko radi duhovne potrebe za igrom. Kada su vam u pozorištu sublimirani profesija, sudbina, ljubav i sve ostalo što čini jednog čovjeka nedostatak takvog izvora duhovnosti zaista je teško podnijeti.

2. Šta mislite koji Vaš talenat, zbog glume, možda nije došao do izražaja?

– Kod mene je oduvijek bio prisutan talenat ili, bolje reći, afinitet za režiju. Još sam kao maturant danilovgradske gimnazije režirao predstavu koja je dobila „Zlatnu masku“ – najveće priznanje za režiju u bivšoj Jugoslaviji na Festivalu dramskih amatera SFRJ u Trebinju. Međutim, sudbina je odredila da gluma bude moj životni poziv dok režija ostaje jedan veliki background i potreba da se pozorištu predstavim na kompletan način.

3. Aleksandar Ivanovič Hercen, ruski filosof i književnik, je zapisao: „Pozorište je vrhovni autoritet za rješavanje životnih pitanja.“ Šta Vi mislite koja je uloga pozorišta nekad i sad?

– Mislim da je, i nekad i sad, uloga pozorišta potpuno ista. Ja sam jedan od onih romantika i, možda, utopista koji vjeruju da pozorište zaista može mijenjati sviijet. Takođe, mišljenja sam da je pozorište oduvijek bilo najistinitija pozornica u prostoru u kojem živimo, sa koje se ljudima pokazuju vrline poput poštenja, ljubavi i hrabrosti ali i mane kao što su podlost, zavist, ljubomora i sve ono što je imanentno čovjeku. Dakle, pozorište od postanka ima tu jedinu misao da uzdigne čovjeka i da ga ogoli do srži kako bi se on zamislio nad svojim životom i djelima.

4. Koje su to uloge koje su Vas obilježile?

– Prije svega, ja sam u Crnoj Gori prevashodno prepoznat po istorijskim ulogama kao što su Njegoš u monodrami „Potonja ura Njegoševa“, zatim vladika Danilo u „Gorskom vijencu“, Stanko Crnojević u „Balkanskoj Carici“, Krsto Zrnov Popović u predstavi „Ispovijed Krsta Zrnova“, Makarije u predstavi „Az Makarije“, Vukmanović u „Princezi Kseniji od Crne Gore“. Svakako, kada je riječ o svjetskom pozorišnom repertoaru, izdvojio bih glavne uloge u predstavama kao što su „Kralj umire“ (po tekstu Ežena Joneska) u kojoj igram kralja Beranžea i „Dvije kristalne čaše“ gdje sam, u ulozi Žan Pjer Lingera, igrao zajedno s kolegom Mišom Janketićem. Tu filosofsku dramu koja razmatra pitanje čovjeka u situacijama kada prestaje da važi etika i ljudski odnos, pisanu na fonu Sartrovih „Prljavih ruku“, igrali smo preko sto puta. Eto, to su neke uloge po kojima sam poznat, na koje sam ponosan i koje sam puno igrao u mnogim teatrima širom planete.

5. Kada govorimo o Vašim pozorišnim ulogama nezaobilazno pitanje jeste o ulozi Njegoša u monodrami „Potonja ura Njegoševa“. Objasnite nam kakav je ośećaj biti vladika Rade pa makar i u pozorišnoj predstavi?

– Na moju sreću, nikada nijesam upao u zamku da se privatno poistovjetim sa likom koji igram pa tako, naravno, ni sa Njegošem ali sam, zahvaljujući ulozi u toj predstavi, puno saznao o samom Njegošu i ušao u suštinu njegovog djela i bića, igrajući taj sami lik vladike, a i igrajući u djelima koja je on napisao. Recimo, sada u predstavi „Gorski vijenac“ (režija: Diego de Brea) koja je na repertoaru CNP-a igram Vuka Mićunovića. U prošlom „Gorskom vijencu“ (režija: Blagota Eraković) igrao sam vladiku Danila, a kao mladi glumac igrao sam u predstavi „Lažni car Šćepan Mali“. Takođe, napravio sam sopstvenu dramatizaciju genijalnog Njegoševog djela „Luča mikrokozma“ pa se nadam da ću iduće godine raditi tu predstavu. Luča je epsko filosofski ep o stvaranju svijeta, gdje je Njegoš, iako vladika, suprostavio poglede svim kanonskim pogledima o stvaranju svijeta i potpuno na jedan originalan i suštinski način napisao svoju metafizičku bajku o stvaranju svijeta i praživota na nebu prije nastanka planete Zemlje.  U svakom slučaju jako su mi dragocjena iskustva koja sam stekao putujući sa tom predstavom po planeti.

6. Kako Vi definišete uspješnog glumca?

– Uspješni glumac je posvećen glumac! Imate dvije grupe glumaca: formalne i posvećene. Posvećen glumac jeste onaj koji posmatra ovu profesiju kao misiju, a ne kao neku zabavljačku dimenziju. Istina je da postoje i tzv. bulevarski teatri ili kabarei koji služe za zabavu ljudi dok, s druge strane, posvećeni glumac promišlja svijet, nadograđuje svoju ulogu i daje svoj lični, duhovni i fizički pečat onome što igra na sceni zajedno sa svojim kolegama jer je pozorište kolektivni čin.

7. Uprkos kovidu, u CNP-u glumci vrijedno rade. Koje su nove predstave u planu i možete li nam reći nešto više o njima?

– Posljednja predstava u Crnogorskom narodnom pozorištu je bila predstava „Posjeta“, rađena po tekstu švajcarskog pisca Fridriha Direnmata, a u režiji čuvenog evropskog reditelja iz Bugarske – Aleksandra Morfova. Na tom projektu je jedna sjajna ekipa radila vrlo vrijedno i posvećeno i zato mislim da smo napravili jednu izvanrednu predstavu koja će, kada se steknu uslovi, biti prikazana ne samo u matičnoj kući gdje je stvorena već će imati i veliki broj gostovanja i u drugim pozorištima i na festivalima širom regiona. Zatim, rediteljka Lidija Dedović je, po tekstu portugalskog pisca Žozea Saramaga, napravila predstavu „Smrt i njeni hirovi“ ali je i ona, nažalost, otkazana zbog pogoršane epidemiološke situacije. Zaista, u CNP-u imamo odličnih predstava ali korona nas je zaustavila u njihovom izvođenju pred publikom.

8. Poznato je da imate i zavidno iskustvo kao režiser. Sada nam recite šta je lakše: glumiti u predstavama ili stvarati predstave?

– Pa ne znam što je lakše jer meni pozorište uopšte nije teško. Pozorište mi je ogromno zadovoljstvo i ja se najbolje osjećam na pozornici. To je jedno posebno osjećanje – posle skoro četrdeset godina igranja, ja svakoj novoj pozorišnoj predstavi pristupam kao da prvi put stajem na scenu. Već sam počeo sa probama za predstavu „Đokonda“ autora Viktora Lodata, koja je posvećena čuvenom djelu „Mona Liza“ Leonarda Da Vinčija. Predstavu režira mlada crnogorska rediteljka Dušanka Belada, a osim mene, koji imam neobičan i specifičan glumački zadatak, igraju kolege Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević.

9. Jedan ste od osnivača filmskog festivala „Green Montenegro International Film Fest”. Recite nam nešto više o tom projektu?

– Upravo je zavšeno VI izdanje „Green Montenegro International Film Fest-a“. Prva tri izdanja su bila u mom Danilovgradu, a kasnije je festival prebačen na Žabljak gdje se održava, u prekrasnom ambijentu, na obali Crnog jezera, ispod samog Durmitora u nacionalnom parku. Festival je koncipiran tako što ima tri kategorije, i to: zaštita životne sredine, ekologija duše i promotivno turistički filmovi. Prvi smo inaugurisali kategoriju „ekologija duše“ na ovakvom jednom festivalu. U toj grupi filmova sabrani su oni koji se bave čovjekom i to iz prostog razloga jer smatramo da je čovjek kontaminiran i da je zagađen raznim sadržajima: od kič muzike, pseudoknjiževnosti, skribomanije, pseudoreligije do pseudoideologija itd. Kada je riječ o trećoj kategoriji filmova, imamo priliku da sa svih djelova planete vidimo nevjerovatne prirodne ljepote i turističke potencijale, a i sačuvanu prirodu koju planiraju uništiti nezasiti kapitalisti u svojoj beskrupuloznoj materijalnoj filosofiji gomilanja novca. Takođe, istakao bih i da je prošle godine „GMIFF“ uvršten među 39 najvećih zelenih festivala u svijetu.

Sa gospodinom Marunovićem smo razgovarali i o njegovoj mladosti, hobijima, razmišljanjima,…

10. Djetinjstvo ste proveli u Danilovgradu. Čega se najviše śećate iz tog perioda?

– Sjećam se jedne lijepe atmosfere koja je vladala u tom malom gradu. Duboko sam zagazio u sedmu deceniju života i to mi daje za pravo da mogu da kažem da sve kroz što sam prošao i vidio u životu, ja sam prije toga doživio u Danilovgradu. Interesantno je to što je Danilovgrad prije šesdeset godina imao amatersko pozorište, bioskop, pjevačko društvo, književni klub, sjajnu gradsku biblioteku, fudbalski klub „Iskru“ koji se takmičio u Drugoj ligi bivše Jugoslavije, rukometni klub koji se takmičio u Prvoj jugoslovenskoj ligi… dakle, bio je to tako mali grad sa tako sjajnim potencijalima na svim nivoima djelovanja. Danilovgrad je bio fantastičan grad za odrastanje, druženje, zdrave stilove života. Sjećam se toliko kosmopolita iz Danilovgrada toga doba, običnih ljudi ali vrlo obrazovanih i širokoh pogleda, a to me je kasnije ubijedilo da provincija ne leži u gradu nego u čovjeku.

11. Po mišljenju mnogih, najljepši period u životu mladog čovjeka jesu njegovi/ njeni studentski dan. Naše čitaoce – studente će zanimati kako Vi, Slobo, pamtite studentske dane?

– Studentski život dođe kao jedan viši nivo u čovjekovom odrastanju i sazrijevanju. Čovjek tada postaje akademski građanin i širi vidike. Ja sam prvo studirao pravo, a onda sam se prebacio na studije književnosti. Studentski život ima svojih čari, period kada se napušta ono mladićko doba i nastupa ulazak u svijet obrazovanja i saznanja…

12. Publika Vas poznaje i kao vrsnog recitatora. Šta za Vas predstavlja poezija?

– Poezija je za mene alfa i omega svijeta i smisla. Sva najveća svjetska literarna djela su napisana u formi poezije poput Homerove „Ilijade i Odiseje“, Geteovog „Fausta“, Danteove „Božanstvene komedije“, svih Šekspirovih i Njegoševih djela itd. Poezija je nešto što je nadahnuće, nadgradnja čovjekovog duha. Ja, inače, kroz poetski vizir posmatram svijet, tako mi je lakši i podnošljiviji. Poezija je, zaista, čudesna ljudska disciplina i djelatnost, nešto što je iznad svih čovjekovih manifestacija. Ja sam od malih nogu volio da govorim stihove, čak sam sa 18 godina dobio „Goranovu nagradu“ – najveću nagradu za govorenje poezije u bivšoj Jugoslaviji.

13. Znam da ste vrlo pasionirani čitalac. Koju ulogu imaju knjige u Vašem životu i šta mislite o današnjoj čitalačkoj kulturi mladih?

– Danas čitam mnogo manje nego što sam to činio ranije ali uvijek kad sam u prilici sa radošću pročitam neku knjigu po preporuci iz novije književne produkcije. Mislim da čovjek nije „kompletan“ ako nije pročitao kad je trebalo, u toku svog odrastanja, neka od najvećih djela svjetske klasične književnosti. Kasnije u životu sam bio fasciniran latinoameričkom književnošću – Borhesom, Markesom, Fuentesom, Paulom Koeljom. Takođe, obožavao sam Hermana Hesea, a naročito njegovog „Stepskog vuka“ koji je genijalno djelo o čovjekovim stremljenjima, razmišljanjima, uspjesima, zabludama, traganju za smislom i suštinom. Postoje te knjige koje su na mene ostavile velik utisak kao što je „Sto godina samoće“ od pomenutog Gabrijela Garsije Markesa. Njegov Makondo me podsjeća na moj Danilovgrad i ljude u njemu. Nažalost, mladi ljudi danas vrlo malo čitaju i to je, zaista, pogubno za njihovo obrazovanje jer nenačitan čovjek je duhovno siromašan.

14. Imali ste (i imate) priliku da putujete i, maltene, obiđete cio svijet. Kakav je Vaš doživljaj putovanja?

– Ja sam vječiti putnik. Svako putovanje u meni izaziva neku vrstu senzacije i radosti, naročito kada posjećujem mjesta i zemlje gdje nikada prije nijesam bio. Nedavno sam gostovao u Sibiru, Čeljabinsku a nekoliko mjeseci prije toga bio sam u Mongoliji. Čovjek koji ne putuje i ne upoznaje druge kulture i ljude je, takođe, duhovno siromašan. Tek kada čovjek vidi druge narode shvati da različitosti postoje da povezuju ljude, nikako da ih razdvajaju jer sve kulture imaju svoj specifikum i posebnost. Moja profesija mi je pružila ogromno zadovoljstvo kada su u pitanju putovanja, susreti sa drugim civilizacijama i što mi je najdragocjenije – susreti sa drugim ljudima.

15. Slobo, da li po Vašem mišljenju danas ima boema i pravih kavaljera? Vaš utisak o tome…

– Ja sam, kao mlad glumac, zatekao pravu atmosferu boemije i mnogo boema poput Sloba Aligrudića, Pavla Vuisića, Mišu Janketića, Blagotu Erakovića, Bucka Radonjića, Bora Begovića,… to je bila prava boemija, pravo druženje i pravi umjetnički život kako na probama u pozorištu tako i kasnije u kafani. Kafana je bila prava institucija gdje se, uz vino, razgovaralo o svim mogućim temama, počevši od kulture, preko politike pa do filosofije. U kafani su se govorili i stihovi, a znalo se i zapjevati. Kavaljerstvo je, za mene, jedno od najljepših ljudskih osobina jer podrazumijeva čast koja je meni jako bitna dimenzija u životu. U sredini u kojoj sam odrastao neko ko nije bio kavaljer nije bio ni na cijeni kao čovjek. Uvijek sam govorio da treba biti kavaljer i da što više daješ i Bog će ti više dati. Međutim, to nije pitanje nekog materijalnog izdatka već uljepšavanje i dijeljenje života sa ljudima u okruženju. Kavaljerstvo je manir. To podrazumijeva kulturan i civilizovan odnos prema djevojci, drugu, djetetu, komšiji,… Kavaljerstvo je uvažavanje kroz jednu slobodnu, nekonvencionalnu formu kada je u pitanju druženje i odnos sa ljudima. Danas ima jako malo boema i pravih kavaljera jer su neki osnovni postulati i kategorije potpuno izmijenjeni. Za onu pravu boemsku atmosferu nema više ni pravih prostora, a ni pravih ljudi koji su na taj način manifestovali boemstvo poput jednog Vita Nikolića – tipičnog izdanka istinske boemije i poezije.

16. Čovjek ste bogat i životnim i profesionalnim iskustvom. Kada se osvrnete iza sebe, šta je to na šta ste najponosniji nakon svih ovih godina?

– Jako sam ponosan na svoju djecu koja su, svak u svojim oblastima, mnogo uspješna. Volim što su slobodni ljudi i što imaju svoj personalitet. Ne pripadaju nikakvim organizacijama osim onih koje se bave humanim stvarima. Obrazovani su, plemeniti i staju u zaštitu ugroženih ljudi. Ponosan sam što sam đed Nori i Viktoru. Ponosan sam na svoju profesiju koju obožavam i koju su mi darivala sama Nebesa. Ponosan sam na veliki broj prijatelja koje sam u životu stekao i preko četrdeset kumstava koja imam. Ponosan sam na to što imam neprekidnu vezu sa Martinićima, svojim zavičajem i što tamo provodim mnogo vremena. Takođe, ponosan sam i što su mi duhovne potrebe iznad materijalnih.

17. Može li umjetnost zaista promijeniti svijet?

– Možda je to utopija ali ja duboko vjerujem da umjetnost može promijeniti i svijet i svijest ljudi jer promjenom svijesti se mijenja i svijet. Mi danas živimo u jednoj vrlo nestabilnoj eri. Nadam se da će ova manijakalna trka za uvećanjem kapitala nestati, da će se ljudi otrijezniti, vratiti životu na jedan jednostavan način i živjeti po moralnim i humanim načelima i principima.

18. Za kraj – šta poručujete čitaocima portala Pozornica.me u Novoj godini?

– Čitaocima, prije svega, želim dobro zdravlje, a onda svima nama želim da ova korona nestane. Želim im puno ljubavi, sreće, zadovoljstva, sloge i da im se ostvare sve zamišljene želje.