Prvi dan podgoričkog filmskog festivala – Potresna istinita priča „Otac“ iz pera Srdana Golubovića

Prvi dan podgoričkog filmskog festivala – Potresna istinita priča „Otac“ iz pera Srdana Golubovića

Piše: Krsto Giljen –

Podgorički filmski festival je svečano otvorio višestruko nagrađivani film “Otac” Srdana Golubovića. Baziran na istinitim događajima, govori o siromašnom ocu Nikoli kojem ni krivom ni dužnom socijalna služba otima djecu na pravdi Boga služeći se dobro potkrepljenom i upakovanom zakonskom argumentacijom uz dodatak da je sve to u interesu same djece. Zaplet same priče dobijamo već u prvim scenama, žena dolazi sa djecom ispred firme koja njenom suprugu odbija da isplati dvije plate i zaostale otpremnine. Ona stoji poput heroine, potisnuta glađu i nemaštinom, držeći u ruci flašu punu benzina kojom se poliva, uzvikujući kroz vapaj da su to kraj nje djeca koja zbog vlasnika te firme i režima koji vlada u istoj nemaju šta da jedu. Nju spašavaju od sigurne smrti, proglašavaju je neuračunljivom i smještaju je na psihijatrijsko odeljenje. Djecu otimaju od oca i odvode ih u hraniteljsku porodicu uprkos njegovih silovitim težnjama i žrtvovanjima. Očevi napori da djecu povrati koji ga dovode čak i do izgladnjivanja postaju uzaludni i on shvata da je besmisleno voditi borbu sa upravnikom socijalne službe koji se umjesto pružanja pomoći i služenja narodu bogati slanjem djece u hraniteljske porodice tako što po jednom djetetu dobija 30% od ukupnog novca koji država šalje za održavanje iste te djece. Naš protagonista, Nikola, kojeg u filmu tumači Goran Bogdan sve svoje nade polaže u ministarstvo, u torbu pakuje bajat hleb, nešto hrane, flašu vodu, slike djece i molbu za ministra socijalnog staranja, i kreće pješke iz svog rodnog sela za Beograd. On ide preko Avale, prolazeći kroz razna prostranstva koja reditelj odlično oslikava dajući film jedan Tarkovski momenat. Kako film odmiče primjetićemo da je i sam režiser očigledno poznavalac i poštovalac rada jednog od najvećih ruskih režisera, a to se najbolje ogleda u sceni kod skladišta koja neobično podsjeća na scenu sa psom kraj rijeke koju imamo u Stalkeru. Nikola bježeći od kiše staje pod nastršnicu napuštenog skladišta, kad u istom trenutku pored njega staje pas sa šepavom nogom. Ne mogu a da ne spomenem i makar ne probam da dočaram taj momenat preleposti, momenat stapanja Nikolinog lika sa tim psom koji mu prilazi dok on spava i liježe uz njegova pleća bežeći od hladnoće. Jedan od onih momenata nježnosti od kojih vam srce zatreperi i tokom kojeg vi osjećate kako nešto u vama prosto vrišti.

Da biste saznali što se dalje dogodilo, pogledajte film.

Scena iz filma “Otac”

Kroz nijemo hodočašće glavnog junaka otkrivamo toliko toga od krucijalne važnosti o njemu samome, Nikola je tragičan junak i njegovo moralno i životno stradanje zapravo je stradanje svih nas. Film nas navodi da zagrebemo malo ispod površine, da se zapitamo da li mi imamo prava na žaljenje nad svojom sudbinom i da li postoji išta gore od napuštenog doma koji stvara prazninu u srcu? U kakvom mi to svijetu zaista živimo? Da li se ovo uopšte može nazvati svijetom? Kakav je to režim koji je u stanju da nam otrgne i oduzme i ono malo što od života imamo? Da li je ovo totalitarna vizija XXI vijeka? Živimo li mi zapravo u nekom kafkijanskom univerzumu gdje neko drugi odlučuje o našim životima negirajući našu egzistenciju i silne napore da se tom nečem suprostavimo? Zapitajmo se nad ovim prokletstvom, mi, živi. Jesmo li zaista živi?

Za kraj članka izdvojiću i malo po sopstvenom nahođenju izmjeniti monolog Sonje Savić iz filma “Karlovački doživljaj 1889” koji će poslužiti kao jedna svojevrsna molitva i poruka koju šaljem svim ljudima ovoga svijeta:

“Ko zna šta nas još čeka u životu? Ljudi se međusobno gone i mrze. Pa ako je sve na ovome svijetu prljavo, onda makar ljubav mora biti čista! I možda će se na ovome svijetu konačno desiti nešto veliko i svijetlo, od čega će sve da sine… I varoš, i ljudi koji u njoj žive. A kada konačno pronađemo osobu koju ćemo voljeti i koja će nas voljeti, sve ono loše što smo učinili biće zaboravljeno i oprošteno!”

Srdan Golubović je srpski režiser, rođen 24. avgusta 1972. u Beogradu. Poznat je po svojim ostvarenjima “Klopka” i “Apsolutnih sto”. Njegov najnoviji film “Otac” prvu premijeru doživio je na otvaranju međunarodnog filmskog festivala FEST 28. februara 2020. godine. Scenario potpisuje Ognjen Sviličić. Film se našao u užem izboru kandidata za dodjelu Oskara u kategoriji najbolji međunarodni film, koji dodeljuje američka filmska akademija. Film je izgubio od kandidata Predraga Gage Antonijevića “Dara iz Jasenovca” koji nije doživio nijedno prikazivanje, ali ga je uprkos tome sedmočlana komisija Filmskog centra Srbije uvrstila kao predstavnika. Ovih dana se zbog toga u medijima vode veliki sporovi i raspravlja se o validnosti same odluke Filmskog centra.

Message
x