Vladalac: Uticaj makijavelizma na svjetsku književnost, pozorište, politiku, psihologiju
– Piše: Sarabela Drljan –
Imam tri pitanja za vas.
Prvo pitanje: Da li je sve dozvoljeno, a ako jeste, da li postoji granica?
Drugo pitanje: Opravdavate li nužno zlo, ili je zlo- zlo, dobro-dobro i ne postoji nužno zlo?
Treće pitanje: Da li cilj opravdava sredstva?
Polako razmislite, ne morate žuriti sa odgovorima. Ovakva pitanja su morila Nikolu Makijavelija kada je napisao spis Vladalac ( Il Principe -1513.godine, Italija) koji je posvetio Lorencu de Medičiju.
Nikolo je u svojoj „knjižici“ kako i sam kaže, iznio istoriju politike i vladanja brojnih vladara, vladaoca, koje je argumentovano iznosio uz brojne činjenice. Nikolo je i agnostik i filozof, on pita, istražuje i nakon što sazna, upućuje ostale, pa je tako i učitelj.
Na žalost, nanijeta mu je velika nepravda koja važi do dan danas, gdje se njegovo ime odnosno, od njegovog imena je napravljena izvedenica „makijavelizam“ koji se koristi kao nešto što označava loše, i sa političke i sa psihološke strane, ali o tome ćemo kasnije.
Moja pitanja nisu bez razloga tu gdje jesu. Ako ste uspjeli da promislite o njima, onda se zahvaljujem na trudu koji ste uložili da proniknete u jednu od najvećih problema čovječanstva, da li smo mi ljudi iskvareni rođeni, ili smo postali to što jesmo usljed brojnih (ne)prilika u životu.
Ali da počnemo redom.
- Koliko vladara znate koji su živjeli dobro, umrli dobro i tokom života činili dobro?
- Koliko vladara znate koji su živjeli rđavo, umrli rđavo, i tokom života činili zlo?
Koje iz ovih dveju skupina više pamtite, dobre ili „rđave“?
Ako budete potpuno iskreni, mislim da će odgovor biti pod rednim brojem 2.
Ako Vam kažem da u kompletnoj istoriji, na primjer, Rimskog carstva, imate samo jednog čovjeka koji je poznat po svojim velikim djelima i koji je uspio da balansira između volje naroda, i nezasite vojske, čineći opšte dobro, koji je bio i filozof, (a koga na sreću spominje i sam Makijaveli u djelu) Marko Aurelije.
A sa druge strane, imate sijaset „rđavih“ koji su mijenjali tokove istorije i predstavljali autoritet, čvrstu ruku, snažnu vladavinu i sijali strah- od Severa, Kira, Aleksandra Makedonskog, Cezara, pa do današnjih dana.
Mislim da pamtimo bolje druge, nego prve, iako težimo dobru. Makijaveli se posebno okrenuo na vladare koji su svojim znanjem i sposobnostima došli na vlast, ističući dodatnu povoljnost ako je taj vladar izabran od strane naroda. Takvi vladari su mudro vodili narod. Ipak, Makijaveli smatra da je neophodno učiniti jedno zlo koje se više neće ponavljati dokle god se vlada, nego u početku činiti dobro a kasnije samo veće zlo. Narod, odnosno, puk ne voli loše vladare, jer oni samo žele da ih ostave na miru da rade i da se prehranjuju. Mada, moram priznati da ne vidim preveliku razliku od današnjih želja naroda.
Sa političke strane, vidimo da se ličnosti tokom istorije smjenjuju, vrte u krug, i po nekom ustaljenom kalupu, dolaze do vlasti, silaze sa vlasti, iz istih ili barem uvijek istih razloga. Samo rijetki među njima ostavljaju svoj trag u istoriji poput navedenih ličnosti gore.
Politikom se bave specifične ličnosti koje ne kriju svoju neutaživu želju za moći i vlasti. Za političare postoji i predrasuda da su notorni lažovi koji imaju sebične ciljeve, prikrivene komplekse i beskurpuloznost prilikom ostvarivanja istih. Ne bih se usudila da tumačim drugačije, iako postoje pojedinačni slučajevi gdje imamo čestite i pravdoljubive političare, koji su statistički gledano u vrlo malom procentu, ali hajde da vjerujemo da je ovo samo cilj koji opravdava sredstvo i da političari žele dobrobit pučanstva. Utopistički, reklo bi se.
Makijaveli kaže: Naime, čovjek koji teži da u svemu postupa čestito, neizbježno propada među mnogima koji čestiti nisu. Otud je neophodno da se vladalac koji hoće da ostane na vlasti nauči nevaljaštini i njome se koristi ili ne, već shodno potrebi.
Dakle, ako kažemo da je nužno zlo neophodno da bi se sačuvala vlast, da je lukavstvo dozvoljeno kako bi se sačuvala država, onda mora postojati neka granica preko koje se ne bi trebalo prelaziti.
Makijaveli kaže: Sva zla, naime, treba odjednom počiniti jer, ako se kraće trpe, manje će boljeti. Dobra, s druge strane, treba činiti postepeno da bi se bolje osjetila.
Da li i dalje mislite da postoji dobro? Ako mislite da postoji, onda da vidimo šta kaže psihologija o ljudima koji su skloni da čine rđavo.
Psihologija nam daruje svoje nesebično znanje o spoznaji čovjeka. i ovdje, kao i u politici, je iskorišten termin „makijavelizam“ koji čini mračnu trijadu, odnosno mene više podsjećaju na jahače apokalipse, a to su, narcizam, psihopatija i makijavelizam. Postoje razlike među njima iako su to samousmjerene crte ličnosti. Nas zanima makijavelizam koji dakle, predstavlja ciničan i manipulativan pristup u međuljudskim odnosima.
Makijaveli se odriče hrišćanskih vrline i na njeno mjesto dolazi virtu organski sjedinjene sposobnosti i vrlina, dakle koristi se antičkom etikom.
Koliko ličnosti u književnosti poznajete koje su predstavljene kao makijavelisti? Na primjer, Hitklif iz Orkanskih visova, Šekspirovi likovi Otelo, Ričard III. Mnoga Šekspirova djela prožeta su motivima svrgnutog vladara sa prestola, mučnih izdaja, spletki. Jedan od takvih književnih djela je Šekspirov Magbet koji je jedno od najviše izvođenih predstava u svijetu, pored najpoznatijeg Romeo i Julija.
Šekspir je u svojim djelima obilato koristio makijavelizam i predstavljao je ličnosti koje su bile nemilosrdne, oporunisti, lažljivci. Magbet je jedan od tragičara koje mrzite ali i žalite. Vidimo mehanizme borbe za vlast, strah, volja da se vlada i da se bude moćan. Nakon ubistva Dankana, dobrog i starog kralja, Magbet dolazi na vlast. Ali on nema virtu da vlada, lakše se snalazi na bojnom polju. Svi su mu neprijatelji, i svaki oroblem rješava ubistvom i nasiljem. U početku, dakle u I činu, je bio hvaljen kao neustrašiv, ali na kraju je bio ubijen.
Makijaveli kaže: Želja da se nešto osvoji sasvim je prirodna i obična stvar; i uvijek kada to čine ljudi koji mogu u tome da uspiju, biće hvaljeni, ili bar neće biti kuđeni; ali kada ne mogu, a žude to da učine ma po koju cijenu, u tome treba vidjeti pogrešku koja iziskuje prijekor.
Dakle, došli smo i do trećeg pitanja, da li cilj opravdava sredstva, mada, moram vas razočarati ako ste mislili da su ovo njegove riječi, on to nije rekao nigdje u ovom djelu.
Da bi se došlo do vlasti koriste se razna sredstva, jer vlast i moć su cilj, pa je sve dozvoljeno, ali samo onda ako su za opšte dobro i u korist ljudi i za ljude.
Nego, ja rekoh Magbet, valjda skončati neću? Ili je to samo puko sujeverje glumaca?