– Piše: Sofija Drakulović –

Pavle Prelević(23) diplomirani glumac, koji je završio osnovne studije na Cetinju, priča o svom početku, otkriva  svoje poglede i daje nam uvid u svijet pozorišta i glume.

Kada se prvi put javila ljubav prema glumi i kako si je prepoznao?

–U trećem srednje sam zvanično odlučio da pokušam i shvatio da bi to mogao biti moj poziv. Bio sam član dramskog studija ,,Prazan Prostor“ i tamo su mi kroz razgovor mentori davali podstrek i otvorili vrata. Ali kada bi nas pitali zašto želimo da se bavimo glumom, mi nismo znali zašto. Stvarno nisam znao zašto i šta je to što me privlači kod tog posla. Kako sam dublje razmišljao o tome, želja je bila jača. Svrha ovog posla jeste doprinijeti zajednici.

Kako je izgledao trenutak kada si odlučio da spremaš prijemni ispit?

-Izabrao sam komade i samo sam počeo da se spremam. Istraživao sam  šta je prijemni i kako se ponašati tamo. Pripreme su trajale tri mjeseca tako da sam bio siguran i smiren.

Da li je posao glumca ispunio tvoja očekivanja?

-To je zaista prelijep posao, ali očekivanja su na drugoj strani, a to je raditi neke druge projekte koji su stvarno značajni za ovo društvo, pojedinca.

Da li je pozorište dovoljno cijenjeno i posjećivano i da li tehnologija gasi žeđ za umjetnošću?

-Pozorište kod nas nije dovoljno posjećeno. Imamo samo dva, tri pozorišta i još uvijek ne postoji izražena kultura odlaska u isto. To se još uvijek stvara, ili je slab kontinuitet toga. Što se tehnologije tiče, mislim da ne može da utiče na moć pozorišta. Ono je kao i sve umjetnosti u trci sa vremenom i uvijek je tu.

Kako je epidemiološka situacija uticala na pozorišnu scenu i šta se dešava sa glumcima?

– Užasno je. Predstava se nije odigrala 3-4 mjeseca, možda i duže. Imam osjećaj da se uopšte ne snalazimo. Postoji strah i paranoja zbog virusa, ali opet postoji i ogromna želja kod glumaca da rade i ogromna želja kod publike da gleda nešto. Želja za radom je prisutna, ali sada stagniraš i osjećaš se bezvrijedno i bespotrebno u društvu. Niko sa strane, od onih što odlučuju, ne žele da pomognu u potrazi za ključem za odigravanje predstave i onda možemo samo da se ljutimo jedni na druge. Ništa više.

Da li misliš da su  glumci dovoljno plaćeni?

-Ne znam ko je koliko plaćen. Svakako sam uvijek za to da se ova profesija mora vrednovati. Mora se vrednovati čovjek koji dobro radi svoj posao. Novac kod svakoga ima različitu ulogu, kod mene lično nije bitan.

Da li postoji mogućnost za domaće glumce da se profilišu u inostranstvu i koliko je to česta pojava?

-To je rijetkost ali i velika odluka. Kolega i ja često pričamo o tome, ne da bismo stekli slavu i priznanje, već da bismo istražili pozorište i neku njegovu drugu energiju.

Da li je želja za istraživanjem drugih pozorišta prouzrokovana manjkom, već pomenute energije, na našim prostorima?

-Ja bih najradije otišao odavde, ali znam zašto ostajem ovdje i šta mi je cilj. Jako je potresno kada niko ne vidi svoj doprinos ovdje. Niko ne nudi prostor mladim ljudima za ostvarivanje.

Koje osobine bi glumac trebao da posjeduje?

-Mislim da ne postoji odrednica za dobrog glumca. Suština je biti iskren i dobar čovjek.

Kako uspjeti u glumi?

-Konstantan rad i posvećenost. To su elementarne stvari.

Šta bi poručio mladim ljudima koji žele da se bave glumom?

-Dobro preispitaj da li želiš da se baviš ovim poslom. To je to.