Pripeklo sunce, temperature iznad četrdeset stepeni. Tišina i muzika vjetrova, koji se ukrštaju i lome. S’ jedne strane užaren pijesak, s’ druge vječno uzburkani Mediteran. Na mjestu gdje osim pijeska, danju užarenog, a noću vlažnog, unedogled nema ničega drugog, leži biser antičkog svijeta – Leptis Magna.

Kao nemi svjedok prohujalih vremena, okamenjena muzika antičke arhitekture, prkosno odolijeva zubu vremena. Mnogi namjernici, koji stignu u Libiju, iznenade se kada među kulturnim spomenicima Islama naiđu na ostatke rimske civilizacije. Iznenađenje doseže vrhunac kada na obali Sredozemnog mora zateknu potpuno očuvan rimski grad, Leptis Magnu, jedan od nekada najvažnijih i najvećih gradova rimskog carstva na obali sjeverne Afrike.

Leptis Magnu (danas Lebdu), pretpostavlja se, osnovali su Feničani. Od 2 v. pr. n.e. bila je saveznik Rima, a od 110. godine postaje rimska kolonija. Enciklopedijski podaci kažu da je najveći procvat doživjela za vrijeme vladavine cara Septimija Sjevera.

Dioklecijan je, u skladu sa svojom administrativnom reformom uprave u carstvu, odredio da Leptis Magna postane glavni grad provincije Tripolitanije. Oko polovine 5. v. n.e, grad osvajaju Vandali, a vijek kasnije pada pod Vizantijom, u 7. vijeku zaposijedaju ga Arapi, u 11. je već u ruševinama.

U 19. vijeku pokušao je da je iskopa engleski kapetan H.W. Smith, a od 1920. Italijani to sistematski čine. Premda se nalazila na samom rubu ogromnog carstva, Leptis Magna, sudeći po ostacima hramova (Rima i Augusta, Cerere, Herkula, Jupitera Dolihenskoga), te vila uz morsku obalu, bila je jedan od velikih kulturnih i trgovačkih centara.

Da bi se došlo do nekadašnje kraljice Tripolitnije, trebalo je krenuti od Tripolija, putem što kraj obale vodi ka Bengaziju. Nekada su se tim putem kretale rimske legije na osvajačkom pohodu, zauzimajući zemlje sjeverne Afrike. Tuda su prolazili i karavani koji su iz srca afričkog kontinenta stizali natovareni zlatom i slonovačom.

Kad na stotom kilometru prođete kroz grad El Homs, ukazaće vam se prizor, koji će vam djelovati kao fatamorgana. Na granici libijske pustinje i mora uzdiže se okamenjena šuma kolonada, trijumfalnih kapija, kamenih lukova, nevjerovatne građevine – ostaci nekada najljepše oaze rimskog svijeta. U grad su vodila dva puta, jedan kopnom, drugi morem. Danas, samo jedan. Nekadašnju luku prekrilo je more.

Neptun je naplatio danak gradu. U minulim vremenima onamo su dolazile galije koje su donosile i odnosile dragocjene tovare, raznoseći ih po čitavom antičkom svijetu. Grad su podigli Rimljani na ostacima trgovačke stanice koju su u prvom milenijumu stare ere postavili tada najpoznatiji trgovci svijeta, Feničani.

Na tom mjestu nikla je tržnica, nekada najživlji dio grada, koja je prvobitni izgled sačuvala do današnjih dana. Kameni kiosci podsjećaju na dane kada se tamo kupovala i prodavala roba iz cijelog rimskog carstva. U centru tržnice i danas stoji tabla sa standardom mjera, koja svjedoči o značaju trgovine za ovaj grad.

Kada od tržnice krenete duž Via Maxima, najduže ulice Leptis Magne, i prođete kroz Trajanovu kapiju, naći ćete se u najvećem dijelu grada. S’ jedne strane Forum, s’ druge Bazilika. Podigao ih je Septim Sjever (193-211 n.e.), rimski imperator. Za vrijeme njegove vladavine Leptis Magna dosegla je vrhunac moći, koji nikad nije povratila u kasnijim burnim vremenima.

U tom centru javnog života i grada otkrićete nevjerovatnu vještinu i umijeće antičkih graditelja. Visoki zidovi, Meduzinim glavama ukrašeni lukovi, mramorni pilastri ukrašeni fragmentima iz nekadašnjeg života grada i prizorima iz antičke mitologije. U šestom vijeku vizantijski car Justinijan pretvorio je Baziliku u hrišćansku bogomolju i u njenom središtu podigao je kameni oltar, okrnjivši harmoniju antičke arhitekture.

Podignuto na pješčanim dinama, gradom dominira pozorište koje je, s’ pozornicom, orkestrom i auditorijumom, bez sumnje najljepša i najveća građevina Leptis Magne. Smatra se da je to jedno od prvih pozorišta podignuto u rimskom svijetu. Ukrašeno je živopisnim reljefima i mnogim statuama svih vrsta.

Na žalost, najlepše su statue za vrijeme drugog svjetskog rata odnijeli fašistički osvajači. Danas pažnju najviše privlače dvije statue sa likovima mitskih blizanaca Kastora i Poluksa, koje su postavljene, svaka s’ jedne strane pozornice. Na vrhu pozorišta, među kolonadama, stoji statua Krispine, žene imperatora Komoda.

Na podnožju statue uklesano je ime čovjeka koji je prvi otkrio taj u Libiji najznačajniji arheološki lokalitet. Uklesano je: Claude Lemer, 1686. Isto je uklesano i na dva mramorna pilastra ugrađena u Versajski dvorac u Francuskoj. Pretpostavlja se da su doneseni iz Leptis Magne. Ostalih podataka više nema.

Službena iskopavanja grada počinju 1910, ali su s’ vremenom bila prekidana i ponovo započinjana. 
Nakon drugog svjetskog rata, iskopavanja nastavljaju italijanski arheolozi, koji su otkrili najveći deo grada. Napokon, iskopavanja prestaju 1967.

Nakon pada rimskog carstva, Leptis Magna nije povratila svoj sjaj. Pala je u zaborav, a vjetrom nošen pijesak prekrio ju je i tako sačuvao od osvajača, koji su u tim burnim vremenima nadirali preko Arabijskog poluostrva, udarajući temelje novoj civilizaciji.

Tekst i fotografije: Dejan Gršić (Vjesnikov Start, broj 239, 1978. )