Orkanski visovi
Koprodukcija: Barski ljetopis i Kraljevsko pozorište Zetski dom
Po motivima romana Emili Bronte
Režija: Dora Ruždjak Podolski
Dramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković
Scenografija: Jelena Tomašević
Kostim: Lina Leković
Muzika: Slobodanka Bobana Dabović
Igraju: Miloš Pejović, Ana Vučković, Katarina Krek, Dejan Ivanić, Branka Stanić, Emir Ćatović, Jelena Simić, Danilo Čelebić, Ognjen Raičević / Tomaš Jovanović
Klasik engleske i evropske književnosti, „Orkanski visovi“ Emili Bronte doživio je prvu dramatizaciju na Balkanu u koprodukciji festivala Barski ljetopis i Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju. Predstava je premijerno izvedena 20. jula 2017. godine u Starom Baru, a 24. oktobra na Cetinju.
Na sceni u Starom Baru, rediteljka je insistirala na ambijentalnosti prostora, koji upisuje dodatni sadržaj, gdje metafora zavisi od metafizike samog prostora i vremena. Takva se postavka igra na svim otvorenim scenama, gdje prostor uvlači interprete u sebe, i isto tako interpreti – glumci upisuju svoj izražaj u prostor.
U zatvorenom prostoru, dobija se intimnost koja je potrebna za sprovođenje osnovnog koncepta, a to je prisustvo, svjedočenje. Metafizičnost zavisi od simbolike detalja – dramaturškog, rediteljskog, a pogotovo glumačke izražajnosti.
Dramatizacija Stele Mišković progovara o izborima koje pravimo, načinu na koji se nosimo sa njima, načinu na koji prihvatamo tuđe izbore, dosljednosti koju imamo u odnosu na ono što smo izabrali i zašto pravimo izbore sa kojima nismo spremni da živimo.
Riječ rediteljke
“Roman govori o ljudskim manama sasvim otvoreno, on ne skriva čovjeka i njegove svijetle i mračne strane. Bronte vrlo hrabro sprovodi tabu temu zlostavljanog djeteta, Hitklifa, koji dolazi u tuđu porodicu bez ikakvog pedigrea. Sa tom tematikom, usvajanjem djece, mi se i danas mučimo. Radeći na ovom komadu uvidjela sam da Bronte prvi put u istoriji književnost govori o razvodu. Bronte je samim tim hroničar svega što se nama danas događa. Mi živimo slobodnije, ali istovremeno opterećenije. Uvijek sam smatrala da čovjek po suštni i potrebama uvijek ostaje isti, samo se socijalna struktura mijenja, način na koji nas društvo ograničava.” – Dora Ruždjak Podolski.