– Piše: Marija Sarap –

Premijera „Narodnog poslanika“ u Nikšićkom pozorištu je ispraćena standing ovations što bi rekao naš „moderni svijet“, a za one sa ljepšim vokabularom „bješe svijet na nogama“, da oda počast inscenaciji te poznate komedije Branislava Nušića sa potpisanom adaptacijom i režijom Gorana Bulajića.

U vremenu današnjem (namjerno ubacujem ovo vrijeme kao distinkciju) na crnogorskoj pozorišnoj sceni imamo neobičnu „pojavu“ – najezda Nušića i njegove misli, adaptacija na originalan dramski tekst kao što je virtuzno uradio Bulajić, i/ili po motivima Nušića što je slučaj sa predstavom „Bez portfelja“, Gradskog pozorišta Podgorica, autora Stevana Koprivice u režiji Branislava Đage Mićunovića i „Pokojnik“, projekat Crnogorskog narodnog pozorišta i Centra za kulturu Tivat, u rediteljskom štrihu – rukopisu Egona Savina.

U pitanju je svojevrsni fenomen. Otkud odjedanput Nušić?

Prvo da ekspliciram princip kojim se vodio Bulajić, odnosno da pohvalim „krvavi rad“ kojim se došlo do adaptacije u „Narodnom poslaniku“. Naime, samo znalac u dramaturškom zanatu ima hrabrost, umjetnički progon koji može dovesti do uspješnog formatiranja Nušića u inscenaciju koju je u svojoj završnici ostvario Bulajić. Prebacivanje na fonu „prilagođavanja“ u slike današnjice nije adaptacija. Ona je morala biti vođena kroz lik i sredstvima, koja se ne samo kroz dramsku radnju, već kroz smislene i duhovite dijaloge, sukobe i u interakciji se moraju prilagoditi (ne radi zadovoljenja forme), već u cilju umjetnikove pobjede nam diskursom iz kojeg dolazi dramski predložak i onaj u kojeg ga prevodi tj. stvara novi. To istini za volju nije ugađanje vremenu, već pokazivanje i dokazivanje analogije bezvremenog Nušića, zbog čega će svi poštovaoci teatra biti zadovoljni ako ne u cjelosti, onda makar u tehničkom i zanatskom dijelu koji treba da služi i drugima za primjer, kako se valja, može i mora „delati“ na adatacijama.

Bulajić je (čini mi se) namjerno ostao u tragovima vremena kada je nastao Narodni poslanik, dakle u šugu kostima (iako je savremen), maniru prosidbe, uloge majke i sl. To se moglo izbjeći, ali se ne bi (možda) prepoznao Nušić. To bi bilo po motivima. Nov tekst. Nov pozorišni komad sa, može biti, sasvim drugačijim naslovom.

Ritam, tempo, muzika, svjetlo, kostim i scenografija prate slike, „igraju“ po rediteljskim tipkama dok je ansabl zaista poseban. Bulajić je izabrao mlade glumce kao nosioce igre, dok je „iskusnije“ postavio kao stubove koje nose bočne radnje.

Glavni glumac Stevan Vuković ima snagu i podsjeća ponajviše na Batu Stojkovića, dok se s druge strane „osjeća“ Zoran Radmilović. On je Taj što „kosi i vodu nosi“ u „Narodnom poslaniku“, čak i da mu je određen sporedni zadatak, ulaska i izlaska na scenu. Ostali dio ansabla je bio na jednoj strani a on sam na osami svoje jakosti. Uspio je Bulajić da izbalansira ovu „teškoću“ podjele. Ukoliko shvatimo da je većina ansambla tek završila osnovne studije glume, stvar je umnogome i razumljivija. Sve pohvale za „ušarafljivanje“ likova u dramatis personae koje su ovu mladi ljudi uspjeli ostvariti, a iskusnijima na radu i podršci svojim stavom koji se i te kako osjetio na sceni kao vrijednost bez koje tim ne može uspjeti u izvedbi, koja se zove istina. Vjerovali smo im, što znači da su uspjeli.

“Narodnog poslanika”, prvu komediju Branislav Nušić je napisao kao devetnaestogodišnji student. Radnja ove komedije se bavi pitanjima osvajanja vlasti, palanačkim parlamentarizmom i načinima kako se bira poslanik. Trinaest godina je prošlo od napisane drame do prve inscenacije (1896), a štampani primjerak je izašan nakon četrdeset godina (1924).

Nušić je ovu komediju napisao kao produkt političkih prilika u Srbiji, u vremenu vladavine Obrenovića, gdje je ismijavao vlast, dramskim sredstvima… pa se ovo djelo svrstava u društvenu komediju tj. komediju naravi.

Da se vratimo Bulajiću i njegovom radu. On je uradio najteže moguće. Iznio je sve na „vidjelo“ a pozicija, opozicija, vlastela ovdašnja i ondašnja, vjerski dostojnici i mi „običan puk“ ispratismo s pažnjom (a Boga mi i strepnjom) „Narodnog poslanika“ u produkciji Nikšićkog pozorišta i Centra za kulturu Pljevlja, sa zadovoljstvom u kojem se uživa u komediji i komičnom.

Nije Bulajić „držao stranu“ niti je pretjerao sa „držanjem vode u ustima“. Osjetilo se da se svako prepoznao, ali se nije dalo zamjeriti. Istina je istina, ona ne boli. Zle namjere i malicioznost su rane koje se ne zaliječe nikada. Publika je najveći i najsuroviji sudija. Smijeh je bio iskren. Nije bilo snishodljivosti elitističkom teatru, nije bilo šmiranja za finansijera projekta.

Najvažnije od svega je upitati se: Kako je moguće napraviti ovakav iskorak u teatraskom smislu kada je „Narodni poslanik“ naša svakodnevica? Premijera je izvedena neprosredno pred izbore – oktobarske. Dok smo se pozdravljali jedni sa drugima (znate da je premijerska publika posebna) saznala sam da nije izglasano nepovjerenje Skupštini Crne Gore. A na sceni, u replici, Bilajić je iskoristio termin od prethodnog dana, najaktuelniji od svih egzistencijalnih u septembru 2022. a to je – rebalas Budžeta. I to je uspio umetnuti u dobiti aplauz. Mogao je i ovo o Skupštini, slobodno…

Osjetila sam da će se ti „punktovi“ mijenjati sa aktuelnim dešavanjima i biti jaki, potrebiti, istiniti.

Ovo nije pamflet komičnog, već tragikomedija današnjice koju da bi svarili i ostali u čistoj svijesti, moramo smijehom išćerati „đaʹole crne“, ko god da su.

Narodnik poslanik Gorana Bulajića nije kapsuliran i to je njegov kvalitet prije svega. Žao mi je što se Nušić u mnogobrojnim projektima  „raubi“ zarad vrijednost u koje ni „izvođači“ elitističkih grupa već odavno ne vjeruju.

Našim crnogorskim umjetnicima, već pomenutim, odajem duboki naklon za „herc“ i prepoznavanje trenutka u kojem se nalazimo i Nušića nao lajt motiv, okidač, draft, predložak, originalni tekst za dramatizaciju ili adaptaciju, jer je istina u životu različita od one u umjetnosti, a uvjerljivost još teža u sagledavanju pozorišnog diskursa. Zbog toga svi zaslužuju aplauz kao što je „Narodni poslanik“ ispraćen na premijeri u Nikšićkom pozorištu.