– Autor: Darko Šćepanović –

Poznati crnogorski glumac Milivoje Mišo Obradović bio je sagovornik portala Pozornica.me. Bez obzira na to da li dobijenu ulogu otjelotvoruje u pozorištu ili filmu, Mišo je, u svojim nastupima, uvijek prepoznatljiv i umjetnički lucidan. Krstareći u pravcu filosofeme Viktora Igoa da “svijet ne vode i pokreću lokomotive, nego ideje”, i Obradović stoji na stanovištu da iz pozorišta treba da teku samo ideje Dobrote, Plemenitosti i Ljepote. Osim u matičnom pozorištu, brojne role ostvario je u beogradskim i novosadskim teatrima. Kako ističe, stanje kulture u Crnoj Gori je na jako lošem nivou te, stoga, su nam potrebni odvažni pojedinci koji će se usuditi da stvari mijenjaju na bolje. Svakako da su ti pojedinci među nama te, stoga, ne treba gubiti nadu da će i kulturi u Crnoj Gori, jednog dana, sijati neko novo i ljepše sunce.

Gospodine Obradoviću, dugo ste prisutni na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta te iza sebe imate brojne predstave. Prema tome, šta je uticalo na to da gluma bude oblast Vašeg interesovanja?

– Kroz cijelo djetinjstvo, moj tečo mi je davao stare ploče i kasete raznih bendova, od Pink Floyda do Zabranjenog pušenja. Jednog dana, kad sam već bio gimnazijalac, pitao me je da li sam slušao nekad Šerbedžiju kako govori poeziju. Dao mi je kasetu koja me je, kad sam je poslušao, toliko zamaštrala da sam je preslušao sedam puta za redom. To me je dalje vuklo da intenzivnije idem u pozorište. I tako, u proljeće dvije hiljade i prve, prisustvovao sam premijeri predstave “Malograđani”. Tu opijenost pozorištem, glumcima, režijom te predstave, tekstom… to pamtim vrlo živo i danas. Te noći sam odlučio da ću da probam da upišem glumu. Dvadesetak dana kasnije otišao sam na prijemni…

Gluma je, nesumnjivo, i te kako specifična profesija koja od svog poslenika zahtijeva da posjeduje set različitih vještina. Stoga, šta je to ključno u ovom poslu što čini razliku između uspješnog glumca i onog koji to nije?

– Ne volim riječ uspjeh. Naročito ne u umjetnosti. Jer ima jako puno uspješnih glumaca koji nisu dobri, ali su uspješni. Zato ne marim za “uspješnim” umjetnikom ili glumcem. Više volim kad vidim nekog ko je istinski, kako ste lijepo rekli, poslenik… ili posvećenik. Ono što čini razliku među glumcima je, prije svega, talenat. A onda je zadatak talentovanog čovjeka da svoj dar njeguje i razvija, da uz ogroman rad i posvećenost dar razvija do virtuoznosti ako je do tamo moguće stići. I na kraju, faktor sreće ima veliki udio u svemu tome. Gledao sam vrhunske glumce po malim pozorištima širom bivše Jugoslavije koji su pravi glumački biseri, a koje šira javnost ne poznaje. Ali to ne umanjuje njihov značaj. Jer oni tamo gdje jesu, svijetle za one koji su oko njih. 

Imajući u vidu da se, igrajući na sceni, glumac pretvara u karakter kojeg tumači, recite kako se odvija Vaš život nakon odigrane predstave tj. da li uloge koje igrate utiču na Vas privatno? A kako je živjeti sa glumcem?

– Postoje uloge koje kad odigram, treba mi neko vrijeme da izađu iz mene, ako tako mogu da kažem. Ustvari, pitanje je i da li izlaze ili su samo negdje, u nekom kutu mene, zaspale i čekaju svoj sledeći trenutak za izlazak. Recimo, posle igranja Vuka Mandušića i “Gorskog vijenca” nikad nisam mogao tako lako da se odvojim od kolega sa kojima sam igrao te noći. Ili ne bih mogao da se vratim direktno kući i bavim se “običnim” stvarima. Nakon “Samoubice” sam znao da vozim biciklo po sat vremena. I u tom okretanju pedala kroz vazduh, u tom lebdećem koračanju kroz noć, nalazio bih mir koji mi je potreban da bih mogao da zaspim. I kad igrate tako petnaestak puta mjesečno, 10 mjeseci godišnje… Nije lako, ali je lijepo.  Srećom pa je moja životna saputnica istovremeno i moja saborkinja u stvarima pjevnim pa onda sve to razumije. Naravno da ne nosi svaka uloga toliko breme. Postoje uloge koje vas toliko ne opterećuju, a opet imaju svoju draž. 

Aleksandar Ivanovič Hercen, ruski filosof i književnik, je zapisao: „Pozorište je vrhovni autoritet za rješavanje životnih pitanja.“ Šta Vi mislite koja je uloga pozorišta nekad i sad?

– U njegovo doba je tako i bilo. Govorimo o XIX vijeku. I prije toga naročito. Jer niste imali sve ove medije koje danas imate. I da biste čuli neku veliki misao ili ideju, morali ste da idete u pozorište. Značaj pozorišta je tada bio ogroman. Danas nije tako. Živimo u vremenu preplavljenosti medijima. Danas je svaki čovjek koji ima društvene mreže praktično medij sam po sebi. Danas pozorište utiče na jako mali broj ljudi. Jer je savremeni čovjek “setovan” na to: brze i površne senzacije koje se potpuno brišu iz memorije već sledećim sadržajem. I kad sa takvim predodžbama dođete u pozorište, onda i Šekspirove komade percipirate kao televizijske serije. 

Koliko pozorište uspijeva da izađe u susret savremenim potrebama jednog društa?

– Šta su savremene potrebe jednog društva je dosta široko polje za razmatranje. Ljudi koji vode pozorišta bi trebalo da imaju jasne vizije odnosno profilacije repertoara shodno trenutku u kojem živimo, ali ne na način da se povlađuje publici ili da se ulazi u trku sa banalnim, sociopolitičkim svakodnevljem koje je po strukturi vrlo slično rijaliti programima. Iz pozorišta bi trebalo da poteku ideje sa kojima je savremeni čovjek vrlo malo u kontaktu, a to su ideje Dobrote, Plemenitosti, Ljepote… Trebalo bi da pravimo i predstave i filmove u kojima će trijumfovati vrlina i ljudski duh, u kojima se afirmiše ljudsko postojanje. Jer živimo u Platonovoj pećini i potrebno je razgrnuti taj mrak – svjetlom.  A ako se umjetnici kroz svoj rad bave opštim mjestima dnevne politike, siguran sam da će zaradit’ naklonost određenih partija (i ne samo naklonost), ali u tom slučaju podržavaju mrak u kojem živimo. 

Poznate su Vaše uloge u predstavama kao što su „Gorski vijenac”, „Samoubica”, „Kozocid“, itd. Da li među svim tim odigranim predstavama postoji neka uloga koja je na Vas, lično, ostavila poseban utisak ili je doprinijela Vašem umjetničkom sazrijevanju? 

– Svakako. Uloga Mandušića u prvom redu, jer je rad sa Diegom De Breom bio magičan. U radu sa njim naučio sam mnoge stvari i o glumi i o sebi. Kao i kroz “Samoubicu” i “Kozocid”. Kao i kroz poslednju ulogu Protasova iz komada “Djeca sunca”. Imao sam tu sreću da su mi gotovo uvijek dolazile uloge koje bi sobom nosile i određena pitanja, ali isto tako i odgovore koji su jako povezani sa mojim životom u tom trenutku. I taj proces zrijevanja, ljudskog i glumačkog, nekako ide ruku pod ruku. Nevjerovatno je kakve sam odgovore na sopstvene zapitanosti dobio radeći na poslednjoj predstavi, “Djeca sunca”. 

Uzeli ste učešća i u TV serijama – „Božićni ustanak“, „Budva na pjenu od mora“ „Senke nad Balkanom“, kao i u filmovima poput „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”, „Lokalni vampir“, „Iskra“, itd. Prema tome, šta možete reći o svom iskustvu na filmu i televiziji?

– Trenutno, više volim da snimam. Sad me više to uzbuđuje i to je jedan od razloga zbog kojeg nisam radio skoro četiri godine u pozorištu. Uglavnom sam snimao i plovio kroz filmske i televizijske setove. Film ima tu snolikost koja je zavodljiva, poetična… i mom biću to prija. Naročito, kad su u pitanju moji lični kino snovi. 

U eri opšte digitalizacije, čini se da knjiga gubi primat u odnosu na savremene medije. Kako Vi, kao posvećeni čitalac i ljubitelj poezije, komentarišete odsustvo čitalačke kulture kod sve većeg broja mladih?

– To je posledica negativnog uticaja tehnologija na naš svakodnevni život. Nismo realni ako očekujemo da će mladić od dvadeset godina svoje slobodno vrijeme prije trošiti na Dostojevskog nego po Instagramu. Ali sam siguran da će Fjodor Mihajlovič doći u njegove ruke baš kad mu bude bio potreban, da mu ponudi nešto više od pukog ludovanja koje nose bezglave dvadesete godine.

U svojim intervjuima ističete Vašu naklonost prema filosofiji. Šta danas znači filosofirati i da li je i u kojoj mjeri filosofija potrebna savremenom društvu i čovjeku?

– Da, više nego ikad nam je potrebna filosofija. U onom smislu u kojem se filosofija tretira kao disciplina koja čovjeku nudi odgovore na svakodnevna pitanja. Onako kako su je koristili u antičkoj Grčkoj i Rimu, ili još ranije u Egiptu, Kini. Dakle, ne filosofija kao akademska, uštogljena spekulacija, već kao vrlo konkretna, svakodnevna praksa, dostupna i razumljiva svakome. Da po(d)nese ovakav svijet, savremenom čovjeku će više pomoći Sokrat, Platon ili Plutarh, nego Ilon Mask, Džef Bezos ili Vitalik Buterin. Sad je pitanje na čovjeku, čemu se okreće, čemu stremi…

“Panta rei” (Sve teče, sve se mijenja), govorio je starogrčki filosof Heraklit. Stoga, može li umjetnost promijeniti ovaj i ovakav svijet?

– Ne… Ali kao i svaki medij, može uticati na pojedinca. A pojedinci mijenjaju svijet. Zato je važno da plemenite ideje svijetle kroz umjetnost.

Imajući u vidu Vašu profesionalnu orijentaciju ka kulturnom miljeu, možete li dati svoj komentar o stanju kulture na svim drušvenim nivoima u današnjoj Crnoj Gori?

– Uh… Loše je. Jako loše. Za zemljama u regionu zaostajemo, a kamoli za Evopom i svijetom. Političarima kultura nije bitna. Ne pominju je čak ni u kampanjama. A nažalost, zavisimo od političke volje. 

Za kraj – šta poručujete čitaocima/teljkama portala Pozornica.me?

– “Treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi”… Branko Miljković